ŠTO JE RELIGIJA?

                                

Religija je stapanje sa cjelinom, prepuštanje u ljubavi sa cjelinom, prepuštanje zajedništvu sa svime oko sebe.

Religiozna osoba je ta koja se ne suprotstavlja cjelini, a nereligiozan čovjek je onaj koji se bori sa svime, koji je u stalnom konfliktu sa cjelinom. Religiozna osoba je ona koja afirmiše život. Nereligiozna osoba je ta koja negira život. Religiozna osoba je sva za dobrobit – njeno ispoljavanje je apsolutno i sveobuhvatno.
Ništa nije loše; čak iako ponekad izgleda da je nešto loše, ne može biti loše. To mora biti da je neki nesporazum, neko nerazumijevanje. Mora da je ključ nesporazuma negdje u našem neznanju jer mi još ne znamo čitavu priču. Tako nam ponekada neki dio izgleda kao da se ne slaže sa cjelinom. Mi još nijesmo čuli čitavu pjesmu, zato nam i izgleda kako neke note iskaču iz redova.
 Ali sve treba da bude u redu ako ima Boga. Bog je taj koji garantuje dobrobit. Đavo, kao takav, ne može postojati. Ako se i ukaže, mora da je to samo noćna mora proistekla iz našeg uma; mora da smo mi to izumili.

Religiozni um nikada ništa ne odbija. Njegovo prihvatanje je potpuno, neuslovljeno. On uvijek kaže „da“ egzistenciji. I to njegovo pristajanje nije ničim uslovljeno – zapamti to; onda kada on kaže „da“ on to i misli. Ako nekada naiđete na osobu koja može reći „ne“ egzistenciji, životu, ovome ili onome, tada zapamtite – on je samo jedan egoista – uopšte nije religiozan. On se sa svime bori, pokušava da sebe štiti kao pobjednika, pokušava da sebe ispolji kao nešto posebno. On je osuđen na neuspjeh. On će, prije ili kasnije, biti frustriran; to se dugo ne može izbjegavati, to je predodređeno. To je predodređeno usled njegovog pristupa tom konfliktu. Religija je kooperativnost – saradnja sa svime što postoji.

Pokušaj da to shvatiš što je moguće dublje jer ćeš samo tako moći da razumiješ ovog pjesnika-mistika Kabira. On je ljubavnik života. On ništa ne odbacuje, ništa ne negira, ništa ne zabranjuje, on nigdje ništa ne vidi da je loše.
Kada jednom uspijete da sagledate viziju cjelosti, sve će ti tada postati uzvišeno. Tada više neće biti ništa svjetovno, sve će biti sveto, a sva egzistencija će tada biti božanski hram, sav život će biti molitva. Hodajući, ti hodaš sa Bogom. Plešući, ti plešeš u Bogu. Spavajući, spavaš u Bogu – više ništa neće postojati osim njega.

Bog je garancija za dobrobit. Bog znači dobro. Bog je temelj egzistencije, tako nije moguće da postoji đavo. Mora da smo nešto pobrkali; mora da smo u svemu tome unijeli neke naše ideje i zamisli, koncepte i doktrine; mora da smo izmislili neki naš privatni glupi pristup svemu tome. Stvari su onakve kakve jesu. Ne postoji „će biti“ u egzistenciji. Tu ideju je donio čovjek – a kada uneseš u život jednu takvu zamisao tada je egzistencija izdijeljena na loše i na dobro. Kada jednom kažeš: „Stvari će biti takve i takve,“ ti si se tako odaljio od stvarnosti, otišao si dalje od onoga što zapravo jeste. A samo ono što je, zapravo samo to i postoji – ništa drugo. Stvarnost je tu kakva je; nemoj joj nametati zapovijesti, inače ćeš tako donijeti zabrane, ograničenja.

Albert Švejcer je na Zapadu razvio jednu lažnu predodžbu o Istoku. On je bio veliki mislilac, ali, nažalost, veoma malo obaviješten o Istoku, o istočnjačkom umu. A pored toga je bio i zapadnjak. On je razvio takvu teoriju da su Istok i istočna religija skloni odricanju, odricanju od života, negiranju života. To je najveća besmislica. A vi ćete vidjeti, uočićete to kada budemo zašli u Kabirovu poeziju da ne postoji veće afirmacije života, da ne postoji više ljubavi za život od ove. Čak ni Isus nije tako slavio život kao Kabir. Gdje još možete naći takav hram prepun hvaljenja života kakav je hram Kajurahu? Gdje još možete naći tako okultnu nauku kao što je tantra? Gdje možete naći tako potpuno „da“ prema životu?
 Život je Bog – i ne postoji nikakav drugi bog; a štovanje života je jedino klanjanje – ne postoji nikakvo drugo bogoštovanje. Ali Švejcer je u svemu tome unio svoj pristup jer su hrišćanski misionari objašnjavali da je istočnjačka religija negacija života. Naravno, bilo je nekoliko mislilaca i na Istoku koji su negirali život, ali njih je bilo tek nekolicina, a osnovna struja u istočnjačkoj religioznosti ne ovisi o njima. Zapravo, oni su samo na marginama tog smjera; oni nijesu glavni tok istočnjačke svijesti. Ali su hrišćanski misionari navodili samo te negativne mislioce sa istoka i njihove negativne stavove prema životu stvarajući dojam na Zapadu kako je hrišćanstvo životno afirmativno za razliku od istočnjačke filozofije. Istina je nešto sasvim drugo. Hrišćanstvo nije afirmisalo život. Oni nijesu voljeli čovjeka, oni ne vole ovaj svijet, oni ne plešu, oni se ne smiju.

Pođite samo u jednu hrišćansku crkvu i odmah ćete osjetiti kao da ste zašli u neko groblje: smrt, velika ozbiljnost, umrtvljenost. Ti uđeš u crkvu i odmah osjetiš da si i ti postao ozbiljan. Tu nećeš osjetiti vibraciju smijeha, ne. Hrišćani govore kako se Isus nije nikada nasmijao. Ja u to ne vjerujem – ne mogu povjerovati u to jer ja Isusa bolje poznajem od njih. Ali hrišćani tvrde da se Isus nikada nije smijao. Ako bih ja pisao jevanđelja ja bih napisao da se Isus smijao čitav svoj život. Zapravo, čak i kada su ga razapinjali on se smijao iz sve snage. On se beskrajno smijao jer je sve to bilo veoma smiješno. Pokušati da ubijete nešto što se ne može ubiti, pokušati da ubijete Isusa – ta sama ideja je smiješna, on se stoga morao smijati. Ja još čujem njegov gromoglasni smijeh... Ali hrišćanstvo još nije ćulo njegov smijeh; oni su zasnovali svoju religiju na krstu a ne na Isusu.

Hrišćanstvo bi bilo u znatno boljem položaju ako bi zaboravili na krst – jer sa krstom dolazi smrt. Ja hrišćanstvo nazivam „kršćanstvo“. To je religija smrti, raspeća, krsta – preozbiljna, tužna. Ako bi hrišćanstvo više pažnje poklonilo Isusu tada bi i svijet bio znatno drugačiji, jedan sasvim drugačiji pogled na svijet bi se ostvario. Mnogo više pažnje bi trebalo usmjeriti ka uskrslom Isusu nego prema raspetom Isusu. Hrišćanstvo bi tako bilo znatno životnije, čak ni smrt ne bi ubij ala, čak ni krst ne bi mogao da remeti – Isus je uskrsnuo. Tada bi hrišćanstvo moglo da pleše, tada bi tu bilo pjesme i slavlja, a crkve bi bile znatno humanije. Ali to se još nije dogodilo; čitavo hrišćanstvo je još uvijek previše vezano za krst.

Uistinu, svi smo mi previše vezani za smrt. Smrt ostavlja velike impresije u nama. Ako je neko životan mi nijesmo sretni sa njim, ali ako on umre mi tada plačemo. Nikada još nijesmo mislili o tome da je taj čovjek upravo prije nekoliko trenutaka bio živ, i da smo mogli plesati sa njime, da smo mogli dopustiti da blagoslov uđe u nas – nikada o tome nijesmo razmišljali. Sada je on mrtav i mi plačemo. Ne izgleda da smo mi previše zainteresovani za život, izgleda da smo previše vezani za smrt.

Jednom sam čuo...

Volterov veliki neprijatelj je umro. Oni su bili doživotni neprijatelji kritikujući uvijek jedan drugog. Tada je neko upao kod Voltera da mu donese tu novost i rekao: „Vaš veliki neprijatelj je umro“.

Šokiran, Volter je odgovorio: „On će mi mnogo nedostajati.“ Počeo je potom da plače i govori: „On je bio jedan veliki čovjek, tako veliki čovjek se teško može sresti. Njegova inteligencija je bila tako britka, i život mu je bio predivan.“

Čovjek koji je došao da mu donese tu vijest nije mogao vjerovati svojim očima da je Volter rekao tako nešto – on je očekivao da će on zbog te vijesti biti sretan.

Vidjevši da je posjetilac time šokiran Volter mu reče: „Sve to je istina, ukoliko je on stvarno mrtav. Provjeri da li je on stvarno mrtav – ako je još živ onda zaboravi sve što sam ti rekao.“

Kada osoba umre postaje dobra. Mi ljude proglasimo dobrim samo onda kada umru. Sve najljepše se kaže o smrtniku. Dok su živi oni nijesu uopšte dobri, dok su živi nijesu vrijedni prijateljstva. Dok su živi mi se stalno svađamo sa njima. Kada umru mi ih postavimo na najviši tron.

Čuo sam ovakvu priču...

Jedan siromašni čovjek je umro. Udovica je otišla kod sveštenika i upitala koliko će sve to da je košta. Treba održati i govor.

„Postoje različiti govori. Najbolji koštaju dvjesta dolara.“

„Dvjesta dolara? – zapanji se žena. Moj suprug ne bi sebi priuštio toliki luksuz. Postoji li neki jeftiniji govor?“

Sveštenik reče: “Postoji jedan od sto dolara ali u tome ga ja ne mogu hvaliti previše.“

Žena zamoli: „Možda ima i neki još jeftiniji?“

Sveštenik reče: „U redu, pedeset dolara. Ali ja tada samo mogu navesti činjenice.“

„I pedeset dolara mi je previše“ – reče žena.

On tada reče: „Dobro, deset dolara, ali zapamtite ja u tom slučaju mogu reći samo istinu.“

Kada osoba umre mi počnemo da govorimo laži o njoj... predivne laži. U Indiji svi umiru i odlaze u raj – čak i političari. Niko ne ide u pakao; mora da je pakao sasvim prazan. Mora da nam je smrt veoma važna. Mi smo opsjednuti smrću. Upravo zbog toga hrišćani stvaraju toliko puno buke oko krsta – to tako postaje simbol. Religija koja se zasniva na konceptu krsta, smrti i uskrsnuća ne može biti religija koja afirmiše život. Švejcer nije u pravu. On treba da čita Kabira – čitavo njegovo biće bi tada odisalo blagoslovom.

Kabir je stvarno jedna religiozna osoba. Njegova deklaracija o životu je ispunjena ogromnim povjerenjem. On ti nikada neće reći da se odrekneš svijeta, da se lišiš bilo čega. On radije kaže: „Unesi sve u Boga i Boga unesi u sve.“ Ti ćeš biti iznenađen njegovim tvrdnjama: te tvrdnje su veoma revolucionarne.

Još nekoliko stvari ćemo postaviti prije nego što uđemo u ovu poeziju.

Religija nije tradicionalna – ona to ne može nikako biti zbog njene prirode. Tradicija je nešto što je već mrtvo. Tradicija je nešto što je već prošlo, ona je samo prašina prošlosti, samo jedno sjećanje. A religija je uvijek životna, uvijek pulsirajuća, uvijek diše. Religija nikada ne može biti tradicionalna. Kada religija postane tradicionalna ona onda više služi Đavolu nego Bogu. Tako ona više služi smrti no životu. On tada može poslužiti političarima, sveštenicima, raznim organizacijama, crkvama, ali ona nikako ne može poslužiti duhu čovjeka. Ona tada više nije otvorena ka budućnosti. Tradicija se samo osvrće na prošlost, uvijek gleda nazad; mi treba da idemo naprijed. Osvrtanje za sobom je besmisleno; i ne samo besmisleno već i uznemiravajuće, opasno – jer mi nikako ne možemo ići nazad, mi možemo samo ići naprijed. Gledajući nazad a krećući se naprijed može samo da stvori nevolje.

Druga stvar je ta da religija ne može biti smještena u spise. Spisi su samo mrtvo slovo na papiru. Da, nekada je bilo religije u njima, nekada je nešto prodiralo kroz njih kada je bio prisutan živi Majstor. Kada je Krišna govorio Srimad Bhagavat Gitu Ardžuni, to je tada bilo živo. To je tada bilo živo usled Krišne, bilo je iluminirajuće zbog Krišne – a kada je Krišna nestao, i Bhagavad Gita je postala mrtva. Mrtve riječi: ti možeš i analizirati te riječi, objašnjavati na razne načine... Postoje čak stotinu komentara o Giti – veoma priznatih; zapravo, kada bilo ko pročita Gitu, on ima vlastito mišljenje o tome. Krišnino značenje je izgubljeno; to je nestalo sa samim Krišnom. Zmija je prošla... samo je još trag na pijesku ostao za njom. Taj trag ti nastojiš da slaviš kroz spise.

Kada je Isus hodao po zemlji i govorio svojim učenicima, to je tada bila jedna prožimajuća istina, pulsiralo je životom. Te riječi nijesu tada bile mrtve; riječ je tada bila Bog, riječ je tada bila sama istina. Ta riječ je imala srce u sebi. Ta riječ je bila prožeta ljubavlju, iskustvom, egzistencijom, bićem. Kada je Isus nestao, nestalo je i života. Tada ti možeš sakupiti te riječi i stvoriti koliko god želiš jevanđelja. Te riječi neće biti od neke pomoći.

Prava religija nije nikada smještena u spise. A pravi religiozni tragalac nikada ne traži to u spisima, on ide da nađe Majstora – živog Majstora. To je jedna od osnovnih dostignuća Kabirovog razumijevanja: satguru – živi Majstor. Idi da nađeš živog Majstora! Ako dođeš u kontakt sa živim Majstorom tada će ti spisi ponovo biti životni. Oni mogu postati živi samo posredstvom živog Majstora – ne postoji drugi način, živi Majstor je jedina otvorena knjiga. Kada jedan živi Majstor tumači Bagavad Gitu tada je to oživotvoreno; kada se on dotakne jevanđelja, to tada postaje živa materija. Kada on navodi Koran, i to postaje živo. On tada svoj čitav život daje tim riječima, one tada počinju da pulsiraju životom. Ali, neposredno ti ne možeš naći religiju u spisima.

Religija nije u tradiciji, nije u spisima, nije u obrednim ritualima. Rituali su samo formalnosti. Sve dok nijesi u zajedništvu sa nekim živim Majstorom ti rituali su samo neka mrtva vrijednost. To će te samo opterećivati, iscrpljivaće te, i na kraju ubiti, tada ćeš ostati izgubljen u nekom beskraju formalnosti. Sa Majstorom je rođen jedan novi ritual. To proizilazi iz kontakta sa njime, u tome je sazdan izvjesni kontekst, jedan živi odgovor na nametnuta pitanja. To se ne uči umrtvljenom tradicijom koja se prenosi sa generacije na generaciju. Ti to živiš – živeći tako, ti to učiš.

Kada priđeš Majstoru nešto duboko u tebi teži da se preda, da se pokloni. To nije nešto nalik obavljanju određenih formalnosti – ako to uradiš, spoznaćeš u tome neko značenje. Nešto duboko u tebi, u tvojoj duši, duboko u centru tvog bića želi da se pokloni, da se preda. Tada je klanjanje Majstoru lišeno običnog rituala. To je životno, sa izvjesnim značenjem, nije to više samo jedna isprazna radnja. Tada ti možeš kleknuti pred bilo kime jer si naučio kako se predaje, kako se klanja – to se sada može koristiti. Pokušaj da uvidiš razliku u tome. Kada se u tebi nešto spontano rodi, to će tada biti istinito. Onda kada nešto moraš da uradiš kao neku dužnost, to je onda neistinito. „Dužnost“ je veoma ružna riječ. Ako se nešto rodi iz ljubavi, dobro. Ako se, pak, nešto izrodi iz dužnosti tada to odmah odbaci, nikada to nemoj uraditi – jer je to veoma opasno za tebe. Ako se naučiš previše načinu dužnosti, ti ćeš zaboraviti put ljubavi. Dužnost je protivna ljubavi. Dužnost je samo jedna lažna nadopuna ljubavi.

Religija nije u ritualima, obredima. Naravno, gdje god ima religije, tu ima i obreda; ali to je jedna sasvim druga stvar. Kako možeš da ne primijetiš kada Buda prođe pored tebe, kako možeš da mu ne dotakneš stopala? Nemoguće. Ti možeš uraditi samo dvije stvari, a obije su obredne: ili ćeš nastojati da mu dotakneš stopala ili ćeš baciti kamenje na njega. Oboje je obred – jedno je iz neprijateljstva, a drugo je zbog prijateljstva, ali je oboje obredno. Ti ne možeš zanemariti Budu, ne možeš ostati indiferentan, to je sve. Stvar je u tome da ti ne možeš samo proći mimo njega. Ili ćeš postati prijatelj ili ćeš postati neprijatelj; na tebi je da izabereš. Ti treba da imaš jedan određen stav prema tome – a taj stav je ritualan. Ali tada se to rađa u tvom srcu, ti to ne učiš od nekog drugog. To se jednostavno izdiže iz tvog bića.

Religija, bilo gdje da se dogodi, uvijek donosi obrede; ali kada jednom religija iščezne, obredi postaju mrtvi. Nemoj za sobom vući leševe. Da, ti si volio previše svoju majku, a ona je sada mrtva – što da radiš? Zar ćeš nositi njen leš čitav svoj život? Ti to možeš ili spaliti ili na sebe navaliti. Ti se trebaš osloboditi toga, ne možeš to vječno nositi. Ista ova situacija je u igri i kada je religija u pitanju. Ti voliš Budu veoma mnogo, i velika strast prema njemu je rođena u tvojoj duši, veliko štovanje i velika pjesma je nastala u njegovom prisustvu... sada je on otišao, ti nastavljaš da pjevaš. Malo po malo, to postoje jedan veoma daleki eho istine, a potom više neće biti ni pomena o istini. To će samo biti jedan veoma daleki eho, eho od eha... nešto što se udaljava.

Kada papa govori u Vatikanu to uopšte nije Isusova riječ – to ne može biti. Kada Isus govori, on govori iz vlastitog autoriteta. Kada papa govori, on govori na osnovu Isusovog ugleda. Pravi Majstor govori iz vlastitog iskustva i autoriteta, on je upravo samo svoj autoritet.

Religija nije u tradiciji, nije u obredima, a pogotovo nije u takozvanim religijama – hinduizmu, hrišćanstvu, muhamedanstvu. Religija nema nikakvog pridjevka. Religija je samo čista religija kao što je ljubav samo ljubav. Da li ti ljubav nazivaš hrišćanskom, hinduističkom, muhamedanskom? Ako ljubav nije ni hrišćanska, ni hinduistička, ni muhamedanska, kako će onda Bog biti hrišćanski, ili hinduistički ili muhamedanski? Zar Isus nije rekao: „Bog je ljubav? religija nije u religijama; religija je čista od svih pridjevaka, oslobođena svih definicija i svako pojedinačno mora da je pronađe. Niko se ne može roditi religiozan, religija se mora roditi u tebi. Ti treba da otvoriš svoje srce i primiš religiju. Ona lebdi svugdje naokolo... ali ti samo nosiš igračke sa sobom, nadopune, lažne novčiće u svojim rukama, i misliš da imaš religiju. Ona nije u crkvama, nije ni u džamijama, nije u hramovima. Pođi negdje gdje boravi živi Majstor, ona će biti tamo. A i to bitiše samo nekoliko trenutaka – Majstor odlazi, i religija iščezava. Zato Kabir insistira na satguru, na istinitom Majstoru.

Religija je individualna, svako mora da pronađe svoju religiju. To nije neki socijalni fenomen, tu nema ničega u vezi sa masama, narodima ili sa kolektivnošću. To je privatna stvar, lična koliko i ljubav, intimna kao ljubav. Ti u to ulaziš sam, u dubokoj intimnosti, osobenosti... ti otvaraš svoje srce. Religija je takva spontanost da ti tu ništa ne možeš naučiti. Ti u tome možeš biti, ali ti to ne možeš naučiti. To je spontano i neposredno kao i ljubav. Da li si ikada naučio što je to ljubav? A taj dan će biti sudnji dan kada čovjek nauči što je ljubav, kada nauči kako da voli. Izgleda da je taj dan svakim danom sve bliži, posebno na Zapadu, a najizvjesnije u Americi. Napisane su knjige: Kako voljeti, Kako biti prijatelj – sve samo glupe knjige, jer ako čovjek zaboravi da voli, nijedna knjiga ga tome neće naučiti. Učiti čovječanstvo kako da voli je isto što i učiti ribu kako da pliva – to bi bilo glupo. Isti slučaj je i sa religijom. Religija se ne može učiti, ona se samo može uhvatiti; to je neka vrsta zaraze. Ti možeš ići bilo gdje da se nalazi neka sveta osoba i nastojati da to uhvatiš, ti možeš to da upiješ, usvojiš.

Religija je buntovništvo. To je bunt protiv smrti, to je protivljenje svemu što je smrtno; to je buntovništvo protiv spoljašnosti, protiv politike, pohlepe, društva, kulture, civilizacije. Religija je bunt; ona nam govori da samo slušamo sebe, svoju pravu suštinu i da idemo tamo gdje nas ona vodi. Bilo gdje... bez straha od posljedica, mi ćemo slušati taj mali glas unutar nas i slijediti ga. Religija je rizik. One osobe koje su previše u vlasti sigurnosti nikada ne mogu postati religiozne; to je jedina opasnost. Ako prođete kroz to, vi ćete proći kroz raspeće... ali samo posle toga je moguće uskrsnuće.

Sada poslušajte ove Kabirove sutre.

On je pravi Učitelj koji može razotkriti tvojim očima oblik Bezobličnosti...

Dakle, ako je pravi Majstor u temelju traganja, tada je, naravno, i neka definicija potrebna: Ko je pravi Učitelj? Ko se naziva pravim Majstorom? Kako to znati? Kabir kaže:

On je pravi Učitelj koji može razotkriti tvojim očima oblik Bezobličnosti...

... u čijem prisustvu bezoblično iščezava i postaje stvarnost... pomoću koga ti možeš uočiti i najudaljeniju zvijezdu... pomoću koga ti možeš osjetiti i samog Boga... kroz čije riječi tišina govori i kroz čije oči se uzdiže beskonačno, koje gleda u tebe. A ako stisneš njegovu ruku, ti ćeš iznenada vidjeti: ta ruka je njegova, ali nije samo njegova – Bog ti stišće ruku posredstvom njega. On je sredstvo, bambusova flauta na usnama beskraja. On daje obličje bezobličnom, on je otjelotvorenje bezobličja.

Ti samo treba da budeš veoma otvoren i podat, samo tada ćeš biti u prilici da osjetiš svog Majstora. Nikada mu nemoj ići sa negativnim stavom jer tako nikada nećeš dospjeti do njega. Tvoj negativni pristup mu neće dopustiti da dopre do tebe. Negativni pristup neće ni tebi dopustiti da se krećeš po istoj talasnoj dužini na kojoj on živi. Za to je potrebno povjerenje. Za to je ljubav potrebna, inače ćeš k njemu doći prazan i, isto tako, od njega otići prazan. A kada se vratiš od njega prazan tada ćeš reći: „To nije bio pravi Majstor. Došao sam kod njega prazan i ostao sam prazan.“ Ako ti nijesi otvoren, ti ćeš ostati prazan. Samo ako si otvoren postoji neka mogućnost da budeš ispunjen. I zato se ne plaši otvorenosti. Ako si ti otvoren, a Majstor nije onaj pravi, ništa se neće dogoditi; i ti ćeš to znati, znaćeš to sigurno da to nije za tebe, da to nije čovjek koga ti tražiš. Ali budi otvoren – jer ako si otvoren samo tako ćeš moći saznati da li je on pravi ili nije. Ako si zatvoren, veoma zatvoren, tada nema nikakve mogućnosti za bilo što. Zapravo, ako si zatvoren, prije ili kasnije, ćeš postati žrtva nekog lažnog učitelja – jer lažni majstor nastoji da te pobijedi argumentima.

Pravi Majstor je veoma paradoksalan, vrlo kontradiktoran. Takvi majstori su kontradiktorni koliko i život sam, jer oni upijaju sami život. Oni su nestalni kao i sami Bog jer oni upijaju Boga. Oni nijesu logični, znaju biti veoma nelogični – jer su oni, zapravo, nadlogični. Oni nose sa sobom nešto što se ne može pojmiti pomoću logike. U blizini pravog Majstora ćeš osjetiti kako se nalaziš u blizini nekog ambisa... ali ako si otvoren, samo tada. Ako nijesi otvoren, ti ćeš postati žrtva neke izveštačene osobe koja će nastojati da te pobijedi, koja te može uvući u to, koja te može pričom obmanuti. Na primjer, ako si ti pohlepan, on će ti pričati o pohlepi. Reći će ti koliko ćeš moći da dobiješ od meditacije, od molitve. On će povlađivati tvojoj pohlepi. Govoriće ti koliko ćeš postići u raju ako ga budeš slijedio. On će ti obećati mnogo toga. Pravi Učitelj ti nikada ništa ne obećava. Zapravo, on će nastojati da te sasvim razoruža – tvoju pohlepu, tvoje težnje, tvoju ideju da postaneš neko, da budeš neko. Pravi Majstor je stijena o kojoj se tvoj brod sasvim razbije... tvoj um biva sasvim smrskan. On će te načiniti da poludiš; on ti neće ništa tumačiti. Njegov argument je više u njegovom biću nego što je u njegovim riječima.

Ali mi smo lakomisleni i pohlepni. Mi živimo kroz stalnu pohlepu, uplašeni smo, prepuni straha – neka nada pruži utjehu i mi postajemo žrtva. Pravi Majstor nije utjeha, on nije neko ko će te tješiti. On je, zapravo, tvoja smrt. On će te ubiti, uništiti, on je za tebe sasvim destruktivan... ali kreativnost je moguća samo onda kada se staro sruši. Samo onda kada staro nestane, novo može zauzeti njegovo mjesto.

Čuo sam jednom jednu divnu anegdotu. Meditirajte na tu temu...

Pismo od strane Šina upućeno svojoj veoma staroj majki bilo je veoma srdačno.

„Draga mama, pisao je on, šaljem ti jednu vrstu pilula koje mi je doktor dao. Ako uzmeš samo jednu podmladićeš se znatno.“

Nakon nekoliko nedjelja on se vrati kući i vidi veoma lijepu mladu ženu ispred kuće kako ljulja bebu u kolicima koja je bezbrižno pila mlijeko na cucli.

„Gdje mi je majka?“ Upita on.

„Ahhh, ne budi lud“ reče ona. „Ja sam tvoja majka, a one pilule su bile izvanredne.“

„Mogu zamisliti“ reče Šin. „Jedna pilula i ti si postala tako lijepa – čak si se toliko podmladila da si mogla i da rodiš bebu. Bože, kako su jake te pilule!“

„Ti, ludače!“ zaplaka ona. „To nije beba, to je tvoj otac. On je uzeo dvije pilule.“

Izbjegni pohlepu – inače ćeš uzeti dvije pilule. A postoji puno ljudi koji prodaju takve stvari. Nadriljekari... Majstor nije tu da ispuni tvoje pohlepe, on je tu upravo da to uništi. Kada jednom bude tvoja pohlepa uništena tada ćeš ti moći da budeš svoj. Ako si pohlepan i lakomislen nikada nećeš moći biti svoj. Ta pohlepa postaje biti težnja, a težnja postaje projekcija za budućnost. Tako ti uvijek žudiš i težiš ka budućnosti; nikada nijesi sada i ovdje. Pohlepa te udaljava od sebe; ta pohlepa treba da se uništi.

Majstor ti nikada ništa ne obećava – ali samo u prisustvu Majstora nešto se može dogoditi. On ti neće reći: „Ja ću te osloboditi smrti.“ Ili: „Postaćeš besmrtan.“ On ti neće dati nektar, eliksir, ambroziju. Naravno, biti uz Majstora osoba postaje besmrtna – ali to ne znači da će te on načiniti besmrtnim. On će te samo odvesti dublje u iskustvo smrti. Samo osmotri to: on te odvodi dublje ka iskustvu smrti. To je pravo značenje duboke meditacije – iskustvo smrti. A kada ti spoznaš svoju smrt, kada je sagledaš, iznenada ćeš realizirati da si odvojen od te smrti. To se dogodi, ali se nikada ne dogodi tebi. To se dogodi negdje na periferiji, nikada ne dospije do središta. To se dogodi samo tijelu, a nikada tebi. A tijelo nije ništa drugo do tvoje privremeno boravište. Ti si promijenio mnoga tijela i još ćeš mnoga primijeniti – ali ti si besmrtan. Ali ti pravi Majstor to neće obećati. On će ti to pokloniti jednog dana, ali tu neće biti nikakvih obećanja. Ako tražiš neko mjesto gdje će tvoj strah nestati, gdje će tvoja pohota biti ispunjena, gdje će ti se povlađivati i stalno ukazivati zadovoljstva, omogućavati raj, ti si onda spreman da postaneš žrtva neke izvještačene osobe. Satguru znači pravi Majstor, a Asatguru je lažni Majstor.

On je pravi Učitelj koji može razotkriti tvojim očima oblik Bezobličnosti;

koji nas uči da na najlakši način dosegnemo do Njega,

Jednostavan način – ne neki kompleksni metod, ne nikakvi yoga položaji, nikakvi posebno komplikovani rituali. On te uči veoma jednostavnom metodu, tako jednostavnom da svako ko stvarno to želi može da veoma jednostavno nauči. Njegov način je tako lak i spontan da ćeš biti iznenađen kako i sam nijesi to već otkrio. Oni su tako jednostavni ljudi! Kada te jednom Majstor ponese, kada jednom spoznaš njegovu ljepotu, kada ga jednom makar i malo okusiš, ti ćeš jednostavno biti u čudu kako ga do tada nijesi otkrio – oni su tako jednostavni.

Pravi Majstor nije tehničar – on je jednostavan, jer ne postoje neke tehnike da se dospije do Boga. Bog nije negdje na kraju savršenstva neke tehnike, ne. Bog ti je već dostupan. Ti si u Bogu; ti samo treba da malo protreseš sebe kako bi bio nešto budniji. Samo malo više budnosti, to je sve! Ponekada ti i budeš budan, ali ta budnost je došla na neki dosta nesvjesni način. Recimo, ti voziš svoj automobil, a sa druge strane nailazi autobus. Vozač autobusa se ponaša tako čudno kao da je pijan ili lud i ti uviđaš da nećeš moći izbjeći nesreću. Nesreća će se dogoditi; to izgleda neizbježno. U tom trenutku ti postaješ budan, sasvim trezven, ali ta budnost je nesvjesna. Ti si budan, ali nijesi svjestan da si budan.

U nekim opasnim situacijama ti postaješ budan, ali ta budnost je nedovoljno svjesna. Majstor te uči kako da jednostavno budeš budan sa punom svjesnošću. On te uči svjesnoj budnosti. Sada ti možeš biti malko začuđen, jer... svjesna budnost? Ti misliš da svjesnost znači budnost, ta budnost je isto što i svjesnost. Ne. Postoje trenuci kada si budan ali nijesi svjestan. Ako bi neko došao i stavio ti pištolj na čelo, ti bi bio budan ali ne i svjestan. Razmišljanje bi stalo. Šok bi bio iznenadan, tako neočekivano iznenadan tako da ti i ne možeš shvatiti što se zapravo dogodilo, što će se možda dogoditi, a smrt je tako blizu... u tom šoku tvoj um zastane. Tvoj stalno djelujući um sada više ne djeluje. Tvoje stalno nemirne misli su sada šokirane u tišini: ti bivaš budan. Ali ta budnost je još nesvjesna.

Majstor te uči samo jednu stvar: kako da budeš svjesno budan. A to je zaista jedna veoma jednostvna stvar. To ti možeš početi da radiš bilo kog trenutka; ti uključuješ budnost, svjesnost u bilo kojoj aktivnosti. Ako hodaš ulicom, nastoj da hodaš svjesno. Neka svaki korak bude učinjen u dubokoj budnosti. Dok me slušaš, upravo sada, slušaj pažljivo. Ti slušaš sa pažnjom ali ta pažnja može biti nesvjesna. Postani svjestan svoje pažljivosti i odjednom ćeš uočiti kako veliko blaženstvo dopire do tebe. Skoro niotkuda, to je iznenada tu. Samo trenutak svjesne budnosti i tvoja vrata će se otvoriti da Bog ude unutra – kao da je on odavno tu na tvojim vratima: kuca, kuca, kuca,... ali ti si previše zauzet...

Kabir kaže:

Koji nas uči dana najlakši način dosegnemo do Njega...

Ljudi koji vas uče kompleksnom putu jednostavno pokazuju da ne poznaju Boga – jer Bog ne treba ekspertizu. A ti ljudi koji vas uče kompleksnom putu imaju razlog da na komplikovan način pristupaju učenju: tako da ti uvijek mogu reći da ako ne radiš nešto pravilno kako se možeš nadati da ćeš nešto postići.

Da li si čuo jednu divnu priču Halila Džubrana?

Jedan čovjek je običavao da ide od grada do grada. On je bio veliki učitelj, i obično bi govorio ljudima:“ Slijedi me, i ja ću ti pokazati put do Boga.“ Ali ljudi su bili zauzeti. Oni su imali mnogo toga da obave, i obično bi odgovarali: „Mi te poštujemo i cijenimo, jednog dana ćemo te i slijediti – ali sada je to nemoguće.“

Niko nije spreman upravo sada – zbog toga je prisutno toliko mnogo lažnih majstora. Sveti Avgustin je u svojoj propovjedi rekao: „Običavao sam da se molim Bogu kada sam bio mlad – „Spasi me, Bože, ali ne sada“ – jer sam bio okupiran mnogim stvarima i želio sam da uživam u što više stvari. Tako se to nije čulo odmah. Ja sam se molio jer je to moralo da se radi, ali sam uvijek govorio – „pomozi mi, Bože, ali nemoj baš sada.“ – Tako je taj propovijednik išao od grada do grada, a ljudi su mu govorili: „Ne baš sada. Doći ćemo jednog dana.“ A on je zbog toga bio sretan jer ga niko nije slijedio i tako nije imao nikakvih nevolja. Jedan ludak mu jednog dana reče: „U redu, ja dolazim.“ On je bio malo uplašen, ali je rekao – on je bio veoma oštrouman i lukav čovjek – rekao je: „Dođi.“ I dao mu je tako komplikovan zadatak da je skoro bilo nemoguće to izvesti. Ali taj čovjek je bio stvarno lud. On je nastojao da završi čak i takav zadatak da mu propovjednik nije mogao naći grešku. Oni su nastavili. Učitelj je vjerovao da će on odustati prije ili kasnije.

Jedna godina je prošla, dvije su godine prošle i on se već pitao kada će ovaj odustati. Učenja je bilo previše. Ali učenik je i dalje tražio još više i više, a skoro sve je već učinio. Čak je Majstor sada postao zabrinut – on nije više ni mogao da razmišlja što još da mu naloži da učini. On je već radio sve.

Šest je godina prošlo, i jednog dana učenik mu reče: „Koliko će to još trajati? Ja sam spreman da uradim sve, ali ti mi već dugo ništa ne daješ.“ On mu na to odgovori: „Čuj, ovo je istina. U tvom društvu ja sam čak izgubio i svoj put. Ja sam obično znao gdje je on ali od kada si ti došao...ti moraš imati milosti i ostaviti me na miru.“

Komplikovane procedure su bile izumljene od strane lukavih ljudi. Kao prvo, niko nije spreman da to ispuni; dobro – tako lažni majstor može postojati jer se njegova tehnika nikada ne može postaviti na provjeru eksperimentisanjem. Drugo, ako neko i pokuša da uradi to, to je veoma kompleksno da se uvijek može reći kako nijesi dovoljno ispravno radio. To će biti tako kompleksno da i sam nećeš vjerovati da to možeš obaviti, da uvijek nešto može proći loše. Ali pravi Majstor će ti uvijek dati neku veoma jednostavnu tehniku – bilo ko prosječne inteligencije, prosječnog zdravstvenog stanja može to obaviti.

Koji nas uči da na najlakši način dosegnemo do Njega

bez obreda i svetkovina...

On te nikada ne uči obredima, ritualima i ceremonijama. On te može učiti slavlju – ali nikada ceremonijama, svetkovinama. Slavlje proističe iz srca, a svetkovina je samo ritual uma.

Koji nikada ne zatvara vrata, ne zadržava dah i ne odriče se svijeta ovog;...

Pravi Majstor je sav za svjetovno jer je ovaj svijet samo manifestacija Boga. Ovaj svijet je prepun Boga. Svaka stijena je prepuna božanskog, svaka travka, drvo. ptica i sve što bitiše je prepuno božijeg... gdje da se ide? I zbog čega? Čega se odreći? I zašto? I kako se osoba odriče? – jer si ti uvijek u Bogu, i bilo gdje da se nalaziš ti si uvijek u ovom svijetu... ne postoji neki drugi svijet.

Koji nikada ne zatvara vrata, ne zadržava dah i ne odriče se svijeta ovog;

Onaj koji ti omogućava da spoznaš Vrhovni duh onda kada te um stavlja u nedoumicu;..

Samo sagledaj ljepotu ove sutre. Kabir kaže:

Onaj koji ti omogućava da spoznaš Vrhovni duh onda kada te um stavlja u nedoumicu;..

On ti kaže: Nemoj da brineš. Bilo kuda da tvoj um odluta, nemoj se plašiti toga: uđi dublje u to i nastoj da pronađeš Boga tu... i ti ćeš ga tu naći. Ti voliš ženu – nema potrebe da bježiš od nje: zagledaj se duboko u njene oči... i tamo ćeš pronaći Boga. Bog izvire svugdje. Vi volite svoju djecu – ne napuštajte svijet i ne prepuštajte svoju djecu ovom gladnom, nasilničkom i ružnom svijetu, nemojte ostavljati djecu vukovima: pogledajte samo u oči djece. Stavite svoje uši na njihova srca i poslušajte... tamo ćete pronaći Boga.

Kabir kaže: Bezuslovno, bilo gdje da um prodre, nastoj da spoznaš sebe tu.

Čuo sam priču o čovjeku koji je došao Kabiru sa željom da spozna Boga. Kabir ga je upitao: „Voliš li nekoga?“

On mu je odgovorio: „Žao mi je, ja ne volim baš nikoga.“

Kabir na to reče: „Nije bitan tu neko – samo ti voli – jer dok ne voliš tu ne postoji mosta.“

Čovjek je bio malo u nedoumici, pa reče: „Da, ja volim, ja volim moju kravu.“ Siroti čovjek, imao je samo jednu kravu i ništa drugo.

Kabir mu na to reče: „Savršeno dobro. To će biti dovoljno.“

Čovjek upita: „Što sada treba da radim?“

On mu reče: „Sada počni da misliš da je krava božanstvo. Ona sada više nije krava; ona je Bog, božanstvo. Ti treba da služiš nju, da je voliš, da je njeguješ, da je kupaš, da joj pružiš sve – ona je sada božanstvo. Bog se sakrio u njoj. I dođi ponovo posle tri mjeseca.“

Nakon tri mjeseca čovjek je bio sasvim drugačiji, ispunjen sa nekom novom energijom. Kabirovi učenici su bili malo začuđeni – „da li se on šali sa tim čovjekom?“ Ali kada je čovjek ušao, bili su iznenađeni. On je skoro postao sasvim novi čovjek, novo biće, i tada on priđe Kabirovim skutima i reče: „To je kolosalno! Našao svog Boga. A onog dana kada sam ga našao u svojoj kravi, ja sam ga našao svugdje.“

Bilo u šta da se zaljubiš nema potrebe da bježiš i da se toga odričeš. Neka tvoja ljubav postane tvoja molitva.

Biće koje te nauči da budeš miran usred svih tvojih aktivnosti. Uvijek uronjen u blaženstvo, bez straha od svojih misli, on drži duh jedinstva sred svekolikog uživanja.

I Kabir reče: Nemoj da bježiš od uživanja. Zapamti, to su njegovi darovi. I nemoj nastojati da bježiš od svjetovnih aktivnosti; ostani smiren i spokojan usred svih tvojih aktivnosti, ostani pasivan. Kreći se kroz svjetinu ali ostani sam. Prava stvar je biti sam – ali ne biti usamljen. Pojedinac može biti sam u masi, a ti možeš biti sa masom i kada si u nekoj prećini Himalaja. To sve ovisi o tvom umu. Promjene će biti unutarnje, a ne spoljašnje.

Vječito prebivalište Beskrajnog Bića je svugdje:

na zemlji, u vodi, na nebu, u zraku;

Snažno poput munje, mjesto tragaoca se izdiže iznad svega.

Onaj koji je unutra je i spolja: ja vidim samo Njega i nikog drugog.

Ti samo treba da ostaneš prazan, sebe treba da oslobodiš. Isprazni sebe, postani praznina... i ti ćeš postati pogodno mjesto, boravište, ti ćeš postati hram.

O, Brate, kada sam se znao gubiti,

moj pravi Učitelj mi je pokazivao Put.

Tada sam odbacio sve obrede i svetkovine...

Kada pronađeš Učitelja, kakva je onda korist od obreda i svetkovina? Kada pronađeš živog Majstora, kakva je onda korist od spisa i tradicija? „Kada pronađem svog Majstora...“

Tada sam odbacio sve obrede i svetkovine,

Nikada se više nijesam okupao u svetoj vodi.

Naučih tada da sam samo ja bio sumanut,

a da je sav svijet oko mene razborit

i da sam samo nepotrebno ometao te učene ljude.

Ovo mora biti i tvoje iskustvo, takođe. Iskustvo svih mojih sanijasina. Ljudi će misliti da si poludio. A Kabir kaže: Otkada sam se lišio gluposti – ja ne odlazim da se kupam u svetom Gangu, i ne idem u hram, ne činim više nikakve rituale – ljudi misle da sam poludio. Uvijek kada dođeš u bliži kontakt sa Majstorom, svijet će misliti da si poludio. Svi su oni razumni, učeni ljudi. Njihova mudrost, razboritost ih nikuda ne vodi, ne daje im ni najmanji bljesak blaženstva; njihova razboritost nije ništa do njihova ojađenost, a ta njihova mudrost nije ništa drugo do glupost – ali oni i dalje misle da su razumni i učeni ljudi. Da su oni stvarno učeni, mudri oni bili i blaženstveni. Da su stvarno učeni oni bi pokazali svoju inteligenciju, kreativnost. Ali oni ne pokazuju ništa.

Međutim, ljudi koji dođu u neki bliski kontakt sa Majstorom i budu iluminirani njegovim bićem će izgledati drugima malo sumanuti. To je uvijek bilo tako, i uvijek će biti tako. Stoga, ako ljudi misle da si poludio, nemoj zbog toga brinuti – oni to isto misle i o samom Kabiru.

Naučih tada da sam samo ja bio sumanut,

a da je sav svijet oko mene razborit,

i da sam samo nepotrebno ometao te učene ljude.

Otada više nijesam znao kako da klanjam u prašini:

više nijesam zvonio na zvona u hramu,

nijesam više stavljao idole na sveti tron,

nijesam više kitio cvijećem slike svetaca.

Smjernošću se ne ubija tijelo koje je milo Bogu.

Kabir objavljuje: Ako nastojiš da umrtvljavaš sebe ti ćeš postati perverzna osoba, i Bog neće biti sretan sa tobom. Ako sebe mučiš ti si mazohista, i Bog nije sretan sa tobom. Bog je sretan samo onda kada si i ti sretan, Bog je sretan samo u tvojoj sreći... jer je on sakriven u tvome najdubljem biću. Onda kada mučiš sebe tada mučiš i Boga – kako on tada može biti sretan? Kada postaneš mazohist i ljudi te počnu poštovati kao mahatmu, ti si tada samo jedan mazohist, izopačena ličnost, bolesnik – i ubijaš Boga u sebi. On je bespomoćan, on je bespomoćan nalik malom djetetu.

Smjernošću se ne ubija tijelo koje je milo Bogu.

Odbaciš li svoju odeždu i umrtviš li svoja osjećanja time nećeš umilostiviti Boga...

Saslušaj te buntovne maksime. Nije istina da kada uništiš svoja osjetila time i zadovoljavaš Boga; naprotiv, on je zadovoljan samo onda kada se tvoja senzitivnost izdiže do vrha. Kada ti možeš vidjeti mnogo više ljepote u svijetu, kada možeš čuti više muzike, kada možeš voljeti znatno dublje, kada možeš biti znatno životniji, on je tada sretan.

Odbaciš li svoju odeždu i umrtviš li svoja osjećanja

time nećeš umilostiviti Boga.

Čovjek koji je prijazan i pravičan,

koji ostane miran usred užurbanosti svijeta,

koji uvažava sva bića na zemlji kao sebe samog,

taj čovjek dostiže Besmrtnost Bića,

pravi Bog je uvijek sa njim.

Kabir reče: „On je dostigao istinsko Ime,

čije riječi su čiste,

on je oslobođen od taštine i samoljublja.“

Onaj koji je prijazan prema sebi i prema drugima, samo onaj koji voli sebe i druge,... Tebi je bilo govoreno: „Nikada ne voli sebe“ Govorili su ti: „Nikada nemoj biti prijazan prema sebi.“ Govoreno ti je da nikada ne opraštaš sebi. Govorili su ti da još više mučiš sebe: da si cijenjen onoliko koliko sebe mučiš i nepodaštavaš. Ako želiš da postaneš mahatma tada treba da budeš mazohist – ne postoji drugi način. Ako si sretan, veseo, ako uživaš, niko te neće poštovati. Ko će poštovati jednog veselog čovjeka?

Da li si vidio da je ijedan veseljak bio slavljen? Ljudi poštuju i cijene samo utučena, preozbiljna lica, mrtva, tupa; glupe ljude koji samo muče sebe i ispaštaju. Njihova jedina vještina je da mogu da muče sebe, da ispaštaju neke grijehe; oni su grubi prema sebi, oni su nasilnici.

Kabir kaže: Budi prijazan, i dopusti da to osjećanje teče kroz tebe. Voli sebe, a samo tako ćeš moći voljeti i druge. U jednoj dubokoj ljubavi, u dubokoj senzitivnosti, Bog je zadovoljan.

Čitava stvar je u tome da postaneš spiritualni hedonist. To je ujedno i čitavo moje učenje: postani duhovni hedonist. Postoje duhovni ljudi, ali oni nijesu hedonisti; a postoji i hedonisti koji nijesu duhovni. Zapad je hedonističan, teži za uživanjima, ali nije spiritualan; on je materijalističan. Istok je spiritualan ali nije hedonističan – tako su obije strane promašene. Jedna viša sinteza je u tome potrebna: hedonizam i spiritualizam. Kada se to sretne, onda je jedan potpuni čovjek rođen. A taj potpuni čovjek je prosvijetljeni čovjek, tako potpun čovjek je sveti čovjek. 

Ošo_Božanski Spjev, pogl. 01

preveo: Swami Prem Mahavira